DAVID LODGE – NAČINI MODERNOG PISANJA (metafora, metonimija i tipologija
moderne književnosti)
PRVI DIO: Problemi i smaknuća
1. Što je književnost
teško definirati pojam književnost
svojstvo igrivosti i književnost?
Todorov daje dvije definicije književnosti:
1. knjiž. kao jezik upotrijebljen u svrhu oponašanja, tj. za stvaranje izmišljaja
(pitanje izmišljaja)
2. knjiž. je jezik upotrijebljen na način koji estetički ugađa, jezik koji privlači
pozornost na sebe kao medij (pitanje aktualizacije, pojam Jana Mukarovskog)
Jakobson –> knjiž. funkcija jezika (poetska)
za Todorova je pogreška činiti dihotomiju između književnosti i neknjiževnosti (kad neko
knjiž djelo ima srodnost s neknjiž, npr.neka lirska pjesma sličnija je molitvi nego romanu)
moramo se čuvati izjednačavanja književnosti i „dobre književnosti“
Culler napominje da je knjiž. u cijelosti objasniva u pojmovima procesa čitanja
2. Vješanje Georgea Orwella i Michael Lake opisuje…
Vješanje kao književnost ali i činjenični dokument (jer je poput prikaza očevidaca)
teško ustvrditi je li Orwell bio nazočan pri nekom vješanju, te odnosi li se tekst na
povijesne činjenice (izvanjske referencije su svedene na minimum; vrijeme, mjesto,
povijest…)
jednako zadovoljava i kao istinita priča i kao izmišljaj ili nešto između toga
u djelu aluzije na temu život/smrt/vrijeme
3. Oscar Wilde: Balada o Readingu
radi se o smaknuću pripadnike Kraljevske konjičke garde osuđeng zbog ubojstva žene ili
ljubavnice i obješenog u tamnici Reading (Wilde je u to doba i sam tamo služio kaznu)
ova balada je akciomatski književni tekst jer nema ničeg drugog što bi mogla biti!
težak naboj religijskog čuvstva i kršćaniskih vrijednosti
Wilde ovdje zanemaruje kreativnu funkciju jezika, a to je učiniti „zbilju“ ljudski
pojmljivom
4. Što je realizam?
jednako problematičan pojam kao i „književnost“
je li tekst realističan ili nerealističan? (primjer na ulomku iz Wildeove Balade)
„realizam“ kao vrijednosni termin koji tekstu dodjeljuje „književni“ status
pojam „realistički“ – pisac prenosti čitatelja tam gdje se on ne nalazi
umjetnost postaju umjetnošću tek u trenutku kada prepoznajemo da smo prevareni
radna definicija realizma u knjiž: prikazba iskustva načinom koji se sasvim približuje
opisima slična iskustva u neknjiževnim tekstovima iste kulture
1
realistička proza približava se povijesti (od 18. st.)
realizam u kvantitativnom smislu može značiti približavanje povijesnog teksta
izmišljajnoj književnosti
Vješanje kao rani primjer „neizmišljajnog romana“ ili „novog žurnalizma“
5. Arnold Bennett: Priča starih žena
glavni lik Sofija prisustvuje smaknuću mladića Rivaina, osuđenog zbog ubojstva svoje
postarije milosnice
Sofija smaknuće doživljava kao oskvrnuće (i doslovno i simbolično) svoje ličnosti
Sofija ne osjeća nikakvu sućut prema osuđeniku (on joj je kao „marioneta“)
simbolika crvene boje (boja strasti, spolnog grijeha, krvi…)
Bennett tvrdeći da Sofija i Gerald pripadaju stvarnoj povijesti podsjećaju nas da pripadaju
izmišljajnoj književnosti
6. William Burroughs: Goli ručak
poveznica s pornografijom (smrtna kazna kao opscen, barbarski, odvratan anakronizam)
pornografija kao tip diskurza koji se rabi kao nadomjestak za stimulans erotskg užitka
može postati književna ako uspješno reagira na književno čitanje
Goli ručak NIJE pornografski – kontekst nije dovoljno čvrst da bi omogućio pouzdanu
gradnju erotske uzbuđenosti (sve vrste spolnog ponašanja i izopačenosti prkose
pornografijskoj doličnosti)
glavnina djela pisana je fluidnim, fragmentarnim stilom, pa čitatelj nikad nije posve
siguran što se događa, gdje, kada i zašto
knjiga izražava svijest narkomana
7. Realistička tradicija
u Benettovoj Priči starih žena spojeno je imaginarno i povijesno, privatno i javno, u vrlo
postojanu smjesu karakteristična tekovina realističkog romana 19. st., romana
Scottova, Jane Austen, Stendhalova i Flauertova
razlika kod Benetta i Scotta – kod B. likovi doistu JESU zahvaćeni poviješću
istodobna dvostruka perspektiva osobnog i javnog iskustva – i kod Benetta i kod J. Austen
hladan, bešćutan, odmaknut položaj impliciranog pripovjedača – podsjeća na Stendhala i
nadasve Flauberta
metoda pisanja u 1. licu – udaljenost između „ja“ koje pripovijeda i „ja“ o kojem se
pripovijeda -> prednost te metode romanopiscima 20.st.
8. Dvije vrste moderne proze
Henry James – napad na Benetta i Wellsa
u Eng. začetnici modernističke pripovjedne proze James i Conrad,kasnije Virginia Woolf i
Gertrude Stein
modernistička proza je oblikom eksperimentala ili novatorska -> otklon od ranijih modusa
diskursa, književnih i neknjiž.
modern. prozu zanima svijest, ali i podsvjesna i nesvjesna djelatnost čovjekova uma
2
modern. roman nema pravog „početka“ a završetak mu je“otvoren“ ili dvosmislen
izbjegava kronološki poredak građe, te sveznajućeg, pouzdanog pripovjedača
realistička ≠ modernistička proza
najreprezentativniji modern. pisci (Joyce, V.Woolf, G. Stein) iskrivljavali oblik diskursa
tako da bude što manje sličan povijesnom opisu zbilje
9. Kritika i realizam
Nova kritika 50ih i 60ih
Shrorer: pomodna ortodoksnost (40ih) – usprotivio se naturalističkoj modi u am. knjiž.
Shrorer se obrušio na klasični realistiki roman (J. Austen, Georg Eliot) -> knjiž. nije nakit
Bayley – protiv „novih formalista“ (Frank Kermode i Susan Sontag)
10. Roman i nouvelle critique
franc. nouvelle critique ima puno toga zajedničkog s anglo-amer. Novom kritikom
izvor: ideje o umjetnosti i kulturi izazvane pojavom ranog modernizma
Nova kritika -> knjiž. avangarda zap. Europe i Amerike (krug Eliot – Pound; teorija
Ogdena i Richardsa)
nouvelle critique -> međudjelovanje futurističkog pjesništva i formal. poetike u Rusiji
(temelj na semiotici F. de Saussurea i struk. lingv. R. Jakobsona)
franc. novi kritičar R. Barthes – esej Što je književnost? – suprotsavio se Sartreu1, „kriza
jezika“ je zajednička svemu pisanju u moderno doba
Barthes: Nulti stupanj pisanja – smjer radikalne teorije književne autonomnosti
zadaće kritike „nije otkriti oblike istine, nego oblike valjanosti…“
langue/parole -> struktura rečenice/struktura priče
nouv. crit. usredištila se na roman, a Nova kritika na lirsko i dramsko pjesništvo
pr. Barthesu – realizam je poput bilo kojeg modusa pisanja, bilo kojeg proizvoda kulture
čovječji kod, ili splet kodova, a ne prirodan odraz Zbiljskog
11. Zaključak prvog dijela
umjetnost oponaša život, prema tome, mora govoriti istinu o životu i pridonositi njegovu
poboljšanju (klasična definicija i opravdanje umjetnosti)
vlada od Platona i Aristotela dok se ne počinje toj definiciji suprotstavljati romantizam
(romantička teorije imaginacije)
umjetnost oponaša drugu umjetnost (osobito umj. iste vrste) -> 2. definicija
te dvije teorije jednako su vjerodostojne, ali i uzajamno protuslovne
1
prema Sartreu, pjesnik je nesposoban za knjiž. angažman zbog njegove zaključanosti prema osobnom,
magijskom odnosu prema jeziku
